Hrvatski kajkavski kolendar

Hrvatski kajkavski kolendar

Godišnjak Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu

Urednica: Anita Novak

Pomoćnik urednice: Tomo Blažeka

Uredništvo: Katarina Bajuk, Josip Bajuk, Đuro Bel, Tomo Blažeka, Danijel Ciglarić, Nada Čatlaić, Dragutin Feletar, Dražen Ernečić, Ernest Fišer, Anđela Frančić, Juraj Gregur, Pavao Jurinec, Martin Lukavečki, Krunoslav Mikulan, Ivan Petriš, Ivan Pranjić, Đuro Ružić, Dragutin-Dado Štebih, Vera Zemunić

Narudžbe se primaju na mail: matica.cakovec@gmail.com

KOLENDAR – KNJIGA HRVATSKOG IDENTITETA

(u povodu 25. obljetnice Hrvatskog kajkavskog kolendara)

akademik Dragutin Feletar

Narodni kalendari su duga i svijetla tradicija u Hrvata. Danica i još neki kalendari izlaze još od sredine 19. stoljeća. Posebna je vrijednost i uloga kalendara koji su izlazili u pojedinim hrvatskim povijesnim regijama. Toj grupi pripada i Međimurski kalendar na čiju se tradiciju nastavlja Hrvatski kajkavski kolendar što ga u novoj seriji od 1993. godine izdaje Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu. Međimurski kalendar u doba mađarske uprave u kraju između Mure i Drave imao je posebno i osobito značenje i ulogu. Poznato je da je hrvatski identitet puka tada očuvala prvenstveno katolička crkva jer je Međimurje i u doba okupacije pripadalo Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je u naš kraj slala hrvatske svećenike. Toj prevažnoj ulozi očuvanja hrvatske narodnosti priključuje se i hrvatski tisak. To se prvenstveno odnosi na Međimurski kalendar jer je to tada bila jedina tiskovina u kojoj je puk hrvatsku riječ bez većih političkih natruha i pritisaka.

Pokretanje prvog broja Međimurskog kalendara poklapa se s osnivanjem prve tiskare u Čakovcu i početka izdavanja prvih lokalnih novina koje su se tiskale na hrvatskome i mađarskom jeziku. Kroničar novina Međimurje 1909. je u povodu 25. obljetnice lista zapisao: Pervoga broja Medjimorja su vu Kanjiži tiskali, 1884. leta, majuša 18-ga, kajti ga unda još ne bilo vu Čakovcu tiskare. Drugoga broja već su vu Čakovcu tiskali.

Međutim, sačuvan je i prvi broj lista Međimurje na kojem lijepo piše: tisak Filipa Fischela vu Čakovcu. Novine Međimurje osnovao je i tiskao tiskar Filip Fischel, a urednik je bio mađaron Josip Margitai. S obzirom na tradiciju narodnih kalendara u Mađarskoj, ali i u Hrvatskoj, poduzetni Fischel već 1885. izdaje i prvi broj Međimurskog kalendara koji je izdavan na hrvatskoj Međimurskoj kajkavštini i bio je blizak narodu. Uz katolički kalendar donosio je prvenstveno pouke o poljoprivrednom privređivanju, kratke priče, zapise o Ijudima i krajevima, te obvezatno narodne pošalice (i kasnije se ta rubrika zadržala pod naslovom: „Nekaj za kratek čas”). Narod je kalendar čitao cijele zime jer drugih knjiga na hrvatskom jeziku naprosto nije bilo.

Kasnije su nakladnici Međimurskog kalendara bili i drugi čakovečki tiskari, primjerice Schtraus i Balkany. Uskoro nakon priključenja Međimurja matici zemlji Hrvatskoj, na Badnjak 1918. godine, pokrenuta je nova serija Međimurskog kalendara. Tada se pisalo u narodnom hrvatskom duhu, a medu prvim suradnicima bili su i Međimurski hrvatski preporoditelji dr. iur. Ivan Novak i osobito dr. sc. Vinko Žganec te drugi rodoljubi. U međuratnom razdoblju u Čakovcu je djelovalo nekoliko tiskara koji su izdavali ili podržavali Međimurski kalendar: Novak, Takšić, Vežić, Kraljek, Hunjak, Dering i Šarec.

Uoči Drugoga svjetskog rata, a osobito u vrijeme mađarske okupacije od 1941. do 1945. godine, Međimurski kalendar izdavala je tiskara Franje Deringa. Od Deringove i Šarecove tiskare nakon 1945. nastala je današnja tiskara Zrinski. Dering je u nacionaliziranoj tiskari radio kao direktor i tehnički voditelj sve do 1960-ih godina.

Kao novinaru u listu Međimurje, Dering mi je 1966. isprićao zanimljivu anegdotu kako je izdavao Međimurski kalendar za vrijeme rata: „Tiskali smo kalendar i u više od pet, a ponekad i deset tisuća primjeraka. Najteže je bilo pod mađarskom okupacijom u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tada je kalendar praktički bio jedino hrvatsko štivo, a Ijudi nisu imali ni toliko novaca da kupe tu knjigu. Zato smo Međimurski kalendar natovarili na zaprežna kola, išli po Međimurskim selima i mijenjali ga za korpu kukuruza, krumpira, pšenice…! Bila je to svojevrsna naturalno-duhovna razmjena! Unatoć neimaštini, kalendar smo redovito izdavali svake godine.”

Značajnu ulogu i utjecaj koji je Međimurski kalendar imao na ovdašnji hrvatski narod željela je iskoristiti i nova realsocijalistička Vlast. Zbog nestašice papira i drugih razloga list Međimurje, pa i Međimurski kalendar, nisu mogli biti pokrenuti odmah u poratnim godinama. Zato se Veliki međimurski kalendar, kako se tada zvao, pokreće tek kada je došlo do teritorijalnog okrupnjivanja općina 1955. godine. U impresumu kalendara piše da mu je izdavač bila Redakcija Međimurja, glasila SSRN Kotara Čakovec, a tiskala ga je Tiskara i knjigovežnica u Čakovcu. Glavni akter pokretanja i uređivanja kalendara bio je tada afirmirani društveno-politički radnik Rudolf Kermek (bio je dugo godina predsjednik SSRN-a, Čakovečke općine itd.). Taj je kalendar izlazio sve do 1963. godine.

Koncepcija sadržaja kalendara bila je svake godine gotovo identična, dakako s različitim tekstovima. Na početku je bio kalendar po mjesecima, ali s narodnim imenima (nije smio biti katolički). Potom su slijedile teme o komunističkoj revoluciji, ratu i komunističkim revolucionarima. Slijede informacije i savjeti o uzgoju poljoprivrednih kultura i stoke, a na kraju popis sajmova u mjestima sjeverozapadne Hrvatske i obvezatna rubrika “Nekaj za kratek čas.” Zanimljive su bile i informativne reklame na kraju kalendara o poduzećima i ustanovama koje su tada djelovale. Medu suradnicima su bili: D. Lajtman, Lj. Duić, I. Bel, R. Kermek, K. Jeđud, O. Supančić i drugi, a većina napisa nije bila potpisana.

Na ponovno pokretanje Međimurskog kalendara nije trebalo dugo čekati. Pokrenula gaje Redakcija tjednika Međimurje 1969. godine, a tiskalo Štamparsko-izdavaćčo poduzeće Zrinski. Članovi uredništva i glavni suradnici bili su Zvonimir Bartolić, Zika Đorđević, Dragutin Feletar (glavni urednik), Ernest Fišer (grafički urednik), Vladimir Kapun, Rudolf Kermek, Silvester Laci, Dragutin Toma i Ivica Zvonar. Koncepcija kalendara bila je gotovo ista kao i u kalendaru, ali bilo je više tekstova o privredi, kulturi i povijesti nego o revoluciji. Kalendar je Okupio velik broj suradnika, imao solidnu nakladu od pet tisuća primjeraka i bio odlično primljen od čitateljstva.

Osokoljeni ovim uspjehom, a bilo je u tijeku i nacionalno kulturno buđenje pred Hrvatsko proljeće, urednici i glavni suradnici (Dragutin Feletar, Ernest Fišer i Tomislav Đurić) odlučuju proširiti područje koje “pokriva” kalendar te su sljedeći broj, za 1970., nazvali Kajkavski kalendar. Osnovali su i Kulturno-prosvjetno društvo Zrinski u Čakovcu koje je bilo nakladnik novoga kalendara. Kajkavski kalendar Okupio je suradnike iz cijeloga kajkavskog područja, od Međimurja do Gorskoga kotara. Sadržaj kalendara donosio je zanimljive kratke teme s područja hrvatske povijesti, kulture, umjetnosti i gospodarstva.

Pokrenuta je i biblioteka Kajkavskog kalendara pa je tijekom 1970. i 1971. izdano 11 knjiga i zbirki pjesama. S obzirom da se tada u Međimurju nije tiskalo gotovo ništa (ponešto je izdavao Ogranak Matice hrvatske), bila je to prava kulturna novina. Kajkavski kalendar za 1971. bio je još ambiciozniji, s još više tema iz povijesti i kulture (obilježavala se 300. obljetnica Zrinskih i Frankopana), a povećao se i broj suradnika s cijeloga kajkavskog područja.

Tijekom 1971. pripremljen je i Kajkavski kalendar za 1972. koji je tiskan u studenom te godine. Bila je to posebna knjiga po mnogo čemu: imao je 450 stranica, više od 50 suradnika (u Uredničkom vijeću bilo je 45 članova), a naklada je bila 12 000 primjeraka.

Nitko nije očekivao da će to tada biti i zadnji Kajkavski kalendar. Nakon sjednice CK SKJ u Karađorđevu početkom prosinca 1971. slomljeno je Hrvatsko proljeće i počeo je progon rodoljubnih, javnih, kulturnih i znanstvenih djelatnika. Zabranjen je rad Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, a na redu je bilo i Kulturno-prosvjetno društvo Zrinski. Na inicijativu Općinskog komiteta SK Čakovec Okružno javno tužilaštvo u Varaždinu pokrenulo je postupak za zabranu Kajkavskog kalendara 1972. Usporedo je tekla i sinkronizirana i nimalo nježna akcija, uz komitetske i milicijske asistencije, za ukidanjem K PD Zrinski koje je na izvanrednoj skupštini 27. veljače 1972. moralo donijeti odluku o prestanku rada.

Odluku o privremenoj zabrani Kajkavskog kalendara 1972. varaždinsko Okružno javno tužilaštvo donosi razmjerno kasno — 3. veljače 1972. godine. Do tada je kalendar već bio gotovo rasprodan na cijelome kajkavskom području. Nakon suđenja na Okružnom sudu u Varaždinu 11. veljače 1972., kalendar je neopozivo zabranjen jer je objavljena pjesma Zeljka Sabola “Kad izgovorim tvoje ime” nacionalističkom. Od 11 954 tiskanih primjeraka do zabrane je prodano Oko 9 000 kalendara, tako da je nakon zabrane milicija zaplijenila 2973 primjerka. Ti su primjerci bačeni u kotlovnicu MTČ-a i spaljeni kao u srednjem vijeku. Toliko su se komunisti bojali hrvatske riječi i kulture.

Nova serija kalendara opet je pokrenuta tek u demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Matica hrvatska u Čakovcu i agilni predsjednik prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić 1993. pokreću izdavanje Hrvatskoga kajkavskog kolendara koji redovito izlazi sve do danas. On je bio i ostao drago narodno štivo, s tekstovima primjerenim širokom čitateljstvu, a urednici su mu bili Zvonimir Bartolić, Stjepan Hranjec, Ivan Pranjić, Nada Čatlaić, a danas je Anita Novak. Glavni organizator godinama je tajnik Tomo Blažeka.

Pozdravljajući ponovno izdavanje kalendara, u broju tiskanom 1993. napisao sam: “Eto, to je priča o našem kalendaru. Iza nje stoje Ijudi od krvi i mesa, stoji tisuće čitatelja. Ponekad mi se čini, na osnovi Deringovih riječi i vlastita iskustva, da su ovi naši kalendari zapravo knjige opstojnosti hrvatskoga naroda u Međimurju. Satrti narod i njegove knjige nemoguće je. Zato novom Hrvatskom kajkavskom kolendaru želim uspješnu i sretnu plovidbu — neka ostane svijetla točka u duši hrvatskoga čovjeka.”

(Objavljeno u Hrvatskom kajkavskom kolendaru za 2017. godinu.)